Skip to content

Ivica Kiš

Rođen je u Zagrebu 11. siječnja 1948. godine u maloj trešnjevačkoj obitelji koja je glazbeno živjela kao mnoge zagrebačke obitelji koje su njegovale slušanje ali i izvođene glazbe (‘Tko pjeva, zlo ne misli’).

U obitelji su bila tri glazbala. Harmonika i dvije gitare i te instrumente je Ivica upoznao još u djetinjstvu. U osnovnoj školi pjevao je u školskom horu, ali kako kaže; “Više sam uživao pjevati u klapi na moru,”. Nije ispunio majčinu želju da stekne glazbeno obrazovanje (klavir), jer je izbačen iz osnovne glazbene škole. Kako kaže, ‘želio je svirati, a ne čitati iz knjiga kako se svira, jer nitko nije naučio plivati iz knjiga, nego u moru.’ Glazbeni je autodikat, a u djetinjstvu mu je najdraži instrument bila usna harmonika (“jer je mogu svuda nositi u džepu”). Za 10-i rođendan, od rodbine iz svijeta dobio je poklon, magnetofon (kolutar SABA TK 125), a početkom 60-ih počeo je ‘ozbiljnije’ svirati gitaru, pa se počeo kretati i u društvu glazbenika kojima je bio zanimljiv zbog gramofonskih ploča (koje su mu slali prijatelji i rodbina iz svijeta). Bio je vješt u ‘skidanju’ pjesama sa radija i gramofonskih ploča. Kada je 1962. godine krenuo u trešnjevačku gimnaziju, našao istomišljenike pa su osnovali gimnazijski VIS “Legija Strasti”. U početku su izvodili glazbu (kao i dugi VIS-ovi), koju su slušali sa radija i gramofonskih ploča, no Ivica je smišljao svoju glazbu, uglazbljivao stihove hrvatskih pjesnika (a i svoje stihove) koju su također izvodili. Na poziv ivičinih prijatelja glazbenika “Legija Strasti” je nastupala (kao VIS ‘gost večeri’) na nekim zagrebačkim plesnjacima. Prvu svoju skladbu sa svojim stihovima (“lokvica krvi’) Ivica je napravio u prosincu 1963. godine (nakon ubojstva u Dallasu i rasplamsavanja rata u Vijetnamu). Arsen Dedić ga je upoznao 1965. godine i dao mu podršku. Iste godine Ivica se upoznaje sa Dragom Mlinarcem te se nastavljaju družiti. Arsen Dedić poziva Ivicu da nastupi na prvoj ‘večeri angažiranih šansona i pjesma protesta’ 1967. godine (sa svojom skladosročbom ‘tatin sin’), a 1968. godine da bude gost na njegovoj ‘ljetnoj jadranskoj turneji’ sa splitskim “Delfini”-ma, te da sa svojim ‘kantautorskim skladbama’ sudjeluje na “postirskim frajama”.

Ivica Kiš (CaKi) 1966. godine je maturirao na trešnjevačkoj gimnaziji i upisao studij arhitekture na zagrebačkom Sveučilištu, no nastavio je samostalno i sa svojim glazbeničkim radom. Kao student aktivno sudjeluje u radu klubova “Jabuka” i “Kulušić”, samostalnim kantautorkskim nastupima, grafičkim dizajnom, instalacijama svjetla (stage light show), održavajući ‘glazbene slušaonice’ i ‘disko večeri’sa svojim gramofonskim pločama (i magnetofonskim trakama) iz kojih su poslije izrasli disko klubovi, te sudjeluje u pokretanju i u radu “P0P expressa”.

Mogao bih reći da je Ivica Kiš profesionalni amater (ljubitelj), jer sve što radi voli i tome pristupa (na svoj način) profesionalno. Njemu je glazba više način druženja i komunikacije nego ‘posao’, pa od njegovog glazbeničkog rada najveći dio čine izvedbe ‘uživo’, a samo mali dio je zabilježen na raznim ‘nosačima zvuka’ (a i tu ‘uživo’). Kako je 1983. godine (povodom jedne izložbe CaKijevih plakata) napisao Darko Glavan; “Ivica Kiš Caki mnogo je stvari u životu strasno volio da bi se mogao odlučiti isključivo za jednu vrstu umjetničkog djelovanja. Arhitekt po vokaciji, izražavao se i u drugim vidovima umjetničkog djelovanja: kantautor čija je indolentnost ozbiljno zakinula domaći akustičarski rock, likovnjak onda kada je osjetio potrebu da se izrazi grafičkim putem, kada je doista osjećao prvotnu ideju.”. Radeći koncem 1971. godine kao scenograf i dizajner kazališne predstave za djecu “Svebor” (Škrabe -Mujičić-Senkera), Ivica predlaže Dragi Mlinarcu (koji se vratio iz JNA), da uglazbi songove za predstavu. Radeći zajednički na predstavi počinje i njihova tješnja glazbenička suradnja u kojoj (kao akustičarski tandem) prvim nastupom (kao ‘predgrupa’ na promotivnom koncertu grupe “Time”) u studentskom centru 21.3.1972. godine, promotivno izvode (prvi hrvatski kajkavski) “Kaj God Blues” Ivice Kiša i svojim autorskima radovima pobuđuju zanimanje šire publike. Već 7.4.1972. na poziv TV Beograd sudjeluju u TV emisiji “Skladište tišine” za koju (na prijedlog scenarista emisije Nikole Neškovića) zajednički rade ‘naslovni broj’ – pjesmu “Skladišta tišine”, a 22.5.1972. nastupaju na “B00M ’72” festivalu u Ljubljani, koji je iznjedrio diskografski prvijenac (prvi uživo snimljen dvostruki LP stereo album u bivšoj državi). Od audio snimki sa festivala “B00M ’72” i nastupa Ivice Kiša i Drage Mlinarca (u kojem im se pridružio i Tomaž Domicelj, moderator festivala), u album su uvrštene snimke CaKijevog “Kaj God Blues”-a i “Skladišta tišine”, zajednički rad Drage Mlinarca i Ivice Kiša. Uspjeh kazališnog prvijenca Mujičić-Škrabe-Senkera “Svebor” (za koji je Drago Mlinarec skladao 12 songova) potakao je kazalištarce da pozovu Ivicu Kiša i Dragu Mlinarca u profesionalno kazalište, te od 22.12.1972. godine sudjeluju u dramskom kazalištu “Gavella” (izvodeći LXVI sonet Wiliama Shakespearea, koji je uglazbio Pero Gotovac) u predstavi “Macbeth”, a sljedeće 1973. godine (uz Ibricu Jusića i Davora Rocca) sudjeluju na “Dubrovačkim ljetnim igrama” u predstavi “Kristofor Kolumbo” sa izvedbama songova koje je uglazbio Pero Gotovac.

Ivica Kiš je diplomirao na arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagerbu u prosincu 1974. godine i odmah nakon toga počeo raditi (u operativi g.r.o.”Tehnika”) te tada prestaje njegovo aktivno sudjelovanje u glazbenom životu. Arsen Dedić je pozvao Ivicu na ljetnu suradnju 1975. godine, no Ivica ju nije mogao prihvatiti. Pokazao je Arsenu svoje ‘pripravničko rješenje’ na što mu je Arsen (kako priča Ivica) samo odgovorio: “Ti si sad arhitekt i imaš ti pravo. Čovjek treba prvo neko vrijeme svirati u orkestru da vidi što su u stanju izvesti i nauči što za njih može komponirati.”.

Arhitekt Ivica Kiš je čitav svoj ‘radni vijek’ (od 1975. do 2013. godine) proveo u radnom odnosu, no njegova iskrena ‘profesionalna’ ljubav (profesionalnog amatera) prema glazbi nije ga napustila. Kada je počeo raditi kao projektant u projektnom birou g.r.o.”Tehnika” (1978. godine), tjedni raspored i diniamika poslova omogućili su su mu da se ponovo vrati i u glazbene vode (na svoj način).

Povodom 20-e obljetnice ‘kantautorskog’ (‘skladosročiteljskog’ rada, kako to kaže Ivica, jer većinu svojih kompozicija je skladao prebirući po žicama gitare istovremeno sročeći i stihove pjesama koje je pjevao), 1983. su mu prijatelji ‘jabučari’ (za svoje duše i uspomene iz 60-ih kada su stvarali o.k. “Jabuka”) omogućili izvedbu ‘autorskog recitala’ u klubu “Podroom”, koji je iz reportažnog kombija-režije TV Zagreb u cijelosti vrhunski snimio Radan Bosner, a dio kojeg je bio emitiran u radio emisiji Ljiljane Gajski “Šansona na naš način”. Na poziv Bojana Adamiča i Zvonka Špišiča, 1984. i 1985. godine, Ivica Kiš je sa svojim je skladosročbama sudjelovao na koncertima “Jugoslovanski šanson” u Rogaškoj Slatini, a na poziv Zlatka Viteza, u okviru “Gumbekovih dana cabareta”, 25. ožujka 2017. u domu “Histrion” izveo je “cabaret Kaj God Blues”. Na večernjim svirkama u “Palainovki” koncem 70-ih, okupljao je ‘kantautore’, svirao je u “Puntijaru” i “BP klubu”, no najviše na druženjima umjetnika nakon otvorenja izložbi i u prigodama predaha od sivila svakodnevnica. Kao i uvijek. Na svoj način. Uživo. Još i danas.

Kada su 2016. godine Hrvatske Blues snage ustanovile Nagradu za doprinos povijesnom razvoju Hrvatske blues glazbe, prvi put dodijeljenu 24.11.2016. godine, tu nagradu je dobio Ivica Kiš za svoju skladosročbu “Kaj god Blues”.

Back To Top
Search