skip to Main Content

Intervju je vođen 2014. godine:

Na spomen imena Bojana i Mirana Radonića prosječan ljubitelj glazbe neće reagirati, no domaći ljubitelji gitare znaju da se radi o dvojcu, koji sjajno radi svoj posao, bolje reći hobi, izrađujući instrument bez kojeg rock glazba već više od pola stoljeća jednostavno ne može.
Bojan i Miran su otac i sin, koji svoj rad predstavljaju pod nazivom Tronik, odnosno pod Miranovim nadimkom iz djetinjstva.
Njih dvojica, za razliku od nekih drugih izrađivača gitara, su posebni jer to ne čine zbog zarade, već kako kažu ‘za svoj gušt’. Tome u prilog govori da nemaju nikakvu trgovinu u kojem izlažu svojih ruku djelo, ne prodaju gitare niti to namjeravaju raditi, nego kad to osjete, od srca je nekome poklone.
Tako je bilo i na jednom intimnom druženju u Hard Placeu na kojem su pokazali odanost i požrtvovnost prema rock/blues glazbi poklonivši gitare domaćim gitaristima, koji su Bojanu i Miranu zahvalili koncertom.
Hrvatske blues snage o ovom lijepom hobiju porazgovarale su s ocem Bojanom, koji je otkrio motive, ali i tajne bavljenja izradom gitara ponudivši pritom savjete gitaristima kao i onima koji bi se odluči na ovakvo stvaralaštvo.

HBS: Jesi li se bavio glazbom?
Bojan: Ne. Čak ju nisam ni nešto intenzivnije pratio. Ne mogu reći niti da sam se opredijelio za neki osobiti pravac.
HBS: Ti si ipak umjetnik.
Bojan: Arhitekt, arhitektura je umjetnost, ali kontanimirana. Nije “čista” poput glazbe, nego “zagađena” utilitarnom komponentom, dakle upotrebljivošću. Moj posao je osmišljanje nečega što će drugi napraviti, sagraditi. Možda mi i ta frustracija loše izvedbe na koju često ne mogu utjecati daje dodatni impuls da nešto što smislimo, sami i izvedemo, po svom. Odatle vjerovatno dolazi potreba za “raditi rukama”. Oduvijek sam zavidio npr. stolarima na tome kako se rezultat njihovog rada vidi.
HBS: Za koga radite gitare?
Bojan: Zapravo za nikoga. Ne radimo za tržište, ne primamo narudžbe, nego iz vlastitog zadovoljstva. Nikome ne polažemo račune, ne postoje rokovi, ne postoji financijski limit, štoviše bit svega nam nije napraviti gitaru, već raditi gitaru. Znate ono: “Nije užitak stići, nego putovati”.
HBS: Uobičajeno pitanje. Kako je to krenulo?
Bojan: Supruga i ja smo pokušavali “nametnuti” djeci kreativne igre, pa sam se tako s Miranom često zajedno igrao Lego kockicama i sličnim. Prije nekih 10-ak godina kad je to polako prerastao, a počeo je i učiti svirati gitaru, predložio je da napravimo jednu gitaru. Takav prijedlog me zaintrigirao, jer sam u tome vidio kvalitetno druženje sa sinom, pa smo naravno ne znajući ništa o tome počeli malo čačkati po internetu. Prvo smo napravili jedan bas. Izgledalo je jednostavnije, jer ima manje žica (smije se). Odabrali smo kopiju Precision bassa jer ima samo jedan magnet, a i domogli smo se nacrta. Ta gitara je začudo radila i to nam je dalo motiv za izradu slijedeće gitare i tako to. Vremenom, izrada gitara je prešla u strast.

HBS: Odakle crpite ideje za oblike tijela gitara? Razgovarali ste s gitaristima i pažljivo slušali njihove želje i koristili te upute u izradi gitara? Subjektivno mišljenje je možda i najvažnije kod takvog nečeg, jer se gitarist izražava umjetnički na instrumentu koji mu više odgovara. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?
Bojan: Glazba kao nematerijalna umjetnost se ne mjeri i gitara je samo jedno od pomagala za stvaranje glazbe, pa je tako sve to što je subjektivno ujedno i važno.
Mi smo prvo počeli kopijama postojećih instrumenata, krenuli, zapravo u prvi razred. Kad smo to koliko-toliko svladali, onda smo, došavši nekako do nacrta gitara koje su se prestale proizvoditi, a bile su zanimljive, počeli ih izrađivati s nekom nostalgičnom pobudom. Danas radimo uglavnom svoje modele i izmišljotine, s time da nikad nismo ponovili identičnu gitaru.
Gitaristi su nam vremenom postali daleko važniji od podataka u literaturi i na internetu, a da ne govorim o forumima koje je jako teško prosijati da bi se sa sigurnošću moglo osloniti na njihov sadržaj.
Svaki gitarst ima svoju osobnost i dulja suradnja s nekima od njih nam uvelike koristi. Vjerujem da bi se bez njihovog feedbacka vrtili u krug i zasitili. Oslanjamo se prvenstveno na Zdenka, Zoka i Petera u čije smo sviranje “ušli” i brzo možemo utvrditi što smo zapravo napravili.
Ideje dolaze odasvud. Kad vam je dio mozga stalno angažiran razmišljanjem o gitarama, onda vam koji put nešto i padne na pamet. Puno toga dođe i kroz diskusiju.
HBS: Današnje doba je zatrpano previše generičkim proizvodima, tako da se vaše gitare ni na taj način ne uklapaju u potrošačku priču današnjice.
Bojan: Izazov je upravo u tome što ne radimo generičke proizvode već upravo prilagođene, customizirane, prema pojedinom gitaristu ili našoj fikciji. Naša ideja nije raditi neku seriju istih gitara. Neke gitare smo radili eksperimentalno, unaprijed znajući da neće biti previše primjenjive, ali nas intrigira kako bi mogla zazvučati takva gitara, te kako napraviti iskorak u tom svijetu.

HBS: Imate li pojačalo na kojem testirate kako rade vaše gitare?
Bojan: Da. Mi imamo jedno pojačalo koje nam je referentno. Prilično je “flat”. Prvo na njemu isprobavamo gitaru, na istom setupu. Tako približno znamo gdje smo. Međutim, redovito zovemo prijatelje, gitariste kako bi isprobavali naše gitare i rekli nam koju. Posebno cijenimo kad nam bez kurtoazije kažu “u facu” svoje primjedbe.
HBS: Budući da se gitaristi stilski razlikuju po načinu sviranja i koje vrste gitara im najbolje odgovaraju, vas dvojica ste slušali savjete gitarista i te podatke upotrijebili kod izrade gitara?
Bojan: Da. Osobnost gitarista je ključna. Ove gitare koje su išle kao poklon su koncipirane dvojako. Jedne su išle u tom smjeru da pomognu gitaristi da ostvari što lakše svoj cilj, da s užitkom i dalje sviraju. Dok smo za neke gitariste, za koje smo smatrali da su predobri da bi bili samo to što jesu, tj, da su zaglavili u neki slijepi rukavac glazbenog izričaja ili sa svojim instrumentom došli prilično daleko, napravili nešto potpuno drugačije kako bi ih potaknuli da prošire svoje područje interesa. Nešto što si sami zasigurno nebi pribavili, što zbog financija, što zbog opredijeljenja. To je u većini slučajeva i rezultiralo onim što smo priželjkivali, ali u nekim slučajevima nažalost nije. Tu smo naravno pogriješili u procjeni i zažalili. Na greškama se uči.
Inače, reakcija ljudi kad iznenada dobiju nešto na poklon je različita. Netko se iskreno raduje, netko misli da je postao neka vrsta dužnika, a netko pokušava otkriti neke skrivene namjere.
HBS: Iskustva gitarista koji sviraju na Tronik gitarama, a s kojima sam razgovarao su izuzetno pozitivna. Znači da ste dobro pogodili što bi tim gitaristima najbolje odgovaralo. Jesi li s njima prethodno razgovarao ili si pokušao kroz njihovu način sviranja zaključiti što bi im najbolje odgovaralo?
Bojan: To je bila kombinacija toga, no, oni nisu znali unaprijed što im se sprema. To je bilo lukavo ispitivanje. Naravno da sam ih pitao o afinitetu. Tu su puno pomogli i glazbenici koji ih bolje poznaju i razumiju nego mi.
HBS: Jednu od prvih gitara koju ste poklonili je dobio Zok Viceban. Kako je on stručnjak u set-upu gitara, vjerojatno ste upotrijebili njegova zapažanja?
Bojan: Da. Često kad napravimo neku od gitara, dajemo njemu na ogled, a također i na set-up. Njegovo mišljenje kao vrhunskog gazbenika i kao osobe nam itekako znači, a set-up radi bolje nego mi. I dan danas je tako iako smo blizu broja 200 s gitarama. Zok je posebno stručan kad se radi o Gibsonovim ili Fenderovim menzurama.
HBS: Spomenuo si na početku da ste radili bas gitaru. Jeste li napravili još koju?
Bojan: Jesmo, ali uglavnom u počecima i to nisu bili neki vrhunski instrumenti. No, nakon dugo vremena smo napravili jednu bas gitaru manje menzure za Romanu Orešnik. Uživamo slušati kako zvuči u njezinim rukama.
HBS: Jeste li kada radili bariton gitaru?
Bojan: Da, ove godine prvi puta. Za jednog mladog gitarista koji u jednom bendu svira bas. Napravili smo kopiju Fender bass 6. To je područje u kojem baš nismo doma, pa smo uglavnom slijedili Fenderove karakteristike. Štima se kao gitara, ali ima deblje žice. Nismo baš bili sigurni da znamo za kakvu svirku se upotrebljava i štoviše bili smo skeptični. Sve ono što smo čuli na YouTubeu je bilo prilično neuvjerljivo. Međutim, na svirci u Hard placeu navedenoj u uvodu smo je prvi put čuli i moram priznati da nas je momak potpuno razuvjerio. Tko zna s tim, a on itekako zna, to zvuči vraški dobro.
HBS: Vidim radili ste eksperimente na raznim poljima. Radite li sada gitare po tipičnim menzurama ili eksperimentirate li i dalje?
Bojan: Radili smo i kraće menzure, kao npr. Danelectro, pa neke naše pokušaje za razne namjene i svirače. I dalje se ne držimo neke skale, nego sukladno koncepciji odabiremo i menzuru.
HBS: Jeste li pokušali napraviti lap steel gitaru ili nešto slično?
Bojan: Ne još. Radili smo Jazz gitare, silent gitare, jedan resonator, jedan električni kontrabas, i desetak akustičnih gitara. Klasičnu se gitaru još nismo usudili napraviti. To je primamljivo područje u koje tek treba zakoračiti. To je svemir za sebe i treba još “pojesti malo špinata”.
HBS: Velika je razlika između električnih i akustičnih gitara. Kako ste se odlučili na izradu akustičnih? Ipak se arhitektura tih gitara uvelike razlikuje od električnih.
Bojan: Da, potpuno su drugi svijet, ali ujedno i izazov. Kod električnih gitara već, uglavnom unaprijed, možemo predvidjeti rezultat, dok kod akustičnih nije takav slučaj. Tu smo još pri početku, još učimo od drugih.
HBS: Vrste drveta apsolutno utječu na zvuk gitare.
Bojan: Ne samo vrste, neko i pojedini komadi iste vrste, kako su izrezani, kako okrenuti. To i je ono najljepše. Kako nema dva ista čovjeka, tako nema niti dva ista komada drva. Najčešće nam upravo drvo koje pribavimo odredi smjer i oblik koji ćemo raditi.
Imamo i dvojicu dobročinitelja (jedan u Zagrebu, drugi u SAD-u /mislim da nebi voljeli da ih se imenima spominje) koji nam pripomažu pri nabavci komponenata (kako elekro, tako i hardverskih). Kad od njih dobijemo npr. pickupe, krenemo u osmišljavanje prikladne gitare.
HBS: Obzirom na tri vrste spajanja vrata i tijela (vijci, lijepljeno ili u komadu zajedno sa tijelom) koji vam se pokazao najboljim ili svaka tehnologija ima svoje?
Bojan: Uglavnom svaka tehnologija ima poneku prednost i traženi zvuk ili oblik uvjetuje njezin odabir. Mi smo nekoliko puta napravili cijelu gitaru iz jednog komada. To je opet nešto sasvim drugo nego kad je samo vrat iz jednog komada ili tzv “neck-thru” tehnika.
HBS: Je li takva gitara preteška? Kakvi se materijali koriste?
Bojan: Nije. Ona ima jednaku količinu materijala kao i gitara iz više komada. Najčešće je takva gitara od lakšeg drveta, lagane sorte mahagonija ili sličnog. Javor i mahagonij su tradicionalno drva za vrat jer se mogu suprotstaviti tenziji žica, stabilni su, a naravno i tonski su podobni, nisu “mrtvi”. Probali smo prilično puno vrsta drva i neka su se pokazala promašena, a neka začuđujuće dobra. Inače grubo bi se moglo reći: svijetlo drvo – svijetli ton, tamno drvo – tamni ton. To nije uvijek tako, ali vrijedi u većini slučajeva.
Moram naglasiti da smo dosad napravili i puno loših gitara. Koji put svjesni rizika pri nekom eksperimentu, a koji put iz neznanja. Isto tako bacili smo i dosta “škarta”, “pobjegne glodalica” i slično. Ne “krpamo” i ne kitamo kad nam se nešto takvo dogodi, nego ili krenemo ispočetka ili odustanemo od projekta.
HBS: Kako to da veliki proizvođači gitara ne naprave model od takvog drveta?
Bojan: Uglavnom radi neisplativosti. Skupo je u nabavi i ima puno otpadnog materijala. Pogotovo kad se radi iz jednog komada. Rezanje troškova im je među prioritetima. Kod njih igraju veliki brojevi. Distribucija im je uglavnom preko web dućana, što znači da kupac ne isproba gitaru prije kupnje, pa im stoga tonske karakteristike nisu presudne za posao. Težište stavljaju na marketing.
HBS: Jeste li kada radili gitare s dvije šipke, kao što ima npr. Rickenbacker?
Bojan: Nismo radili toliko plitke vratove od materijala sklonih torziji, pa nije bilo potrebe za tim.
HBS: Koliko se drvo mora dugo sušiti prije izrade gitare?
Bojan: Mi ne koristimo nešto što se sušilo manje od 15 godina. A 30 godina se smatra idealnim.
Nekim proizvođačima je skupo platiti takav materijal, pa smišljaju načine sušenja “preko noći”, što naravno ima svoje posljedice. Ili loše fizikalno ili loše tonsko ponašanje, najčešće oboje. “Prirodno” napravljena gitara i prirodno zvuči.
Isto tako “pečeni” vratovi po mom mišljenju zavaravaju gitarista. Preskoči se nekoliko koraka usviravanja. Nova gitara zvuči zrelije nego da vrat nije ispečen, ali mislim da nema baš puno mjeta za napredak usviravanjem, limit joj je niži.
Isto tako jedna od velikih zabluda gitarista je oslanjanje na tehnologiju umijesto na uho. Gitara kod koje je kazaljka na štimeru mirna je gitara bez karaktera. Samo bazični ton, bez alikvotnih tonova čini kazaljku mirnom.
HBS: Ima li što istine u teoriji da je nekada, kad su poznati talijanski majstori izrađivali violine koje su imale izvrstan zvuk, drvo bilo drugačije? Postoji teorija da su šume bile gušće, pa drvo nije imalo dovoljno prostora za rast i zvuk je bio kvalitetniji?
Bojan: Ja sam tu priču čuo u malo izmijenjenoj varijanti, ali pouzdano neznam ništa o tome. Navodno je bio kraj mini ledenog doba i drvo je bilo žilavije jer se opiralo hladnoj klimi, pa su godovi bili gušći, dok je danas drvetu “lakše”, jer nema tih velikih i dugih hladnoća. Takva drva više ne rastu, trebalo bi ih uzgojiti u induciranim uvjetima.
HBS: Kad započinjete raditi gitaru, što stavljate na prvo mjesto? Izgled ili ergonomiju?
Bojan: Sve je važno. Koji put zbog atraktivnosti može ergonomija i malo patiti. Kod studijskih gitara su zvuk i ergonomija ispred ostalog.
HBS: Na primjerima nekih poznatih glazbenika je vidljivo da udobnost nije nimalo važna da bi netko svirao dobro. Važno je da je gitara upravo njemu, koji kreira tu glazbu na neki osobni način dobra. Slažeš li se?
Bojan: Da. Kad se poklopi sve i kad instrument djeluje inspirativno, graditelji su postigli cilj. Gitaristi sebi podređuju gitaru. Gitara se njima prilagođava, tako da se i oni moraju prilagoditi gitari na neki način.
HBS: Je li usvirana gitara usvirana za određenog gitarista ili odgovara takva većini?
Bojan: Gitara ima svoj put, usvirava se. Usviravanje nije samo vibriranje kroz vrijeme, već i međusobno učenje između gitarista i gitare. Gitara koju je usviravao jedan gitarist, neće usrećiti drugoga. Ona zvuči bolje od sirove gitare, ali ja sam mišljenja da gitarist i gitara trebaju zajedno “rasti”. Pravi gitarist tjera gitaru da zvuči kako on hoće i time ju polako “uči”. Pribjegavanje gomili elektronike koja bi trebala kompenzirati nedostatke “zajedničkog rasta” osobno smatram lutanjem.

HBS: Ide li usviravanje uvijek u pozitivnom smislu? Zvuči li gitara u pravilu uvijek bolje nego na početku?
Bojan: Nemamo toliko iskustva da bismo mogli tvrditi jedno ili drugo. Znam za to da ide na bolje. Da bi išlo na lošije, ne znam.
HBS: Što se u stvari tu događa?
Bojan: Pretpostavljam da je to nešto na staničnoj razini. Kad se pogleda kako izgledaju drvena vlakna od biljnih stanica, sa staničnom stijenkom, onda čovjeku postane malo jasnije što se događa.
HBS: Imate u vašoj radionici CNC stroj i njime radite na gitarama?
Bojan: Ne. Radimo ručno, tradicionalno. Tradicionalnim stolarskim ljepilima. Nemamo rokove, pa nemamo razloga žuriti. CNC bi nam oduzeo ono najdraže, neposrednu interakciju s drvetom.
HBS: Kako pristupate bojanju gitara?
Bojan: Nešto radimo sami, to jest, Miran, a u zadnje vrijeme, nakon što smo opako zacrvenili garažu doma, to radimo kod jednog lakirera, zaljubljenika u svoj posao, on je tu superioran u odnosu na nas. Puno tankih slojeva, kao kovanje samurajskog mača je ključ za uspjeh. Lak ne smije zadaviti zvuk.
HBS: Vrat gitare se čini kao nešto dosta teško za napraviti. Kako pristupate tome?
Bojan: Prvo napravimo skicu, pa šablonu. Kao što brod promjenjivog presjeka ima rebra različite veličine i oblika, tako i mi pri izradi vrata svako malo provjerimo sa šablonom gdje smo s mjerama.
HBS: Svi ti zahvati se rade glodalicom?
Bojan: Između ostalog i glodalicom. Tu su i razne pile, dlijeta, hoblići, rašpe…
HBS: Prednja strana vrata je uvijek radius?
Bojan: Ovisi o vrsti gitare. Klasične gitare imaju hvataljku bez radijusa, dakle ravnu. Ravniji vrat omogućuje niži “action”, pa je jednostavnije brzo svirati, ali se ne može iščupati karakter tona koji daju zakrivljene hvataljke.
HBS: Stražnja strana vrata je dosta različita, prema vrsti oblika, C, D, V ili slično. Kakve vi radite oblike?
Bojan: Sve navedene. Shvatili smo da gitaristi misle kako im paše određeni oblik vrata, npr. plići ili dublji, a radi se zapravo o odnosu između radijusa na fretboardu i kakvog presjeka na poleđini, te naravno načinu sviranja pojedinog glazbenika. Puno je tu faktora faktora: dlan, duljina prstiju i članaka prstiju, položaj ruke. Slično je sa stepenicama. Strmije stepenice ne moraju nužno biti i napornije za uspon od blažih. Važan je odnos dužine i visine, ritmički usklađene s ljudskim korakom.
HBS: Da se vratim malo na početak. Kad ste radili kopije poznatih modela. Kako ste uspjeli napraviti kod Gibson Les Paul modela onaj kut pod kojim je glava gitare karakteristična?
Bojan: Trebao nam je dovoljno debeli balvan. S puno otpada. Mi to nismo radili ljepljenjem, već iz komada.
HBS: Kako je prošla svirka zahvale u Hard Placeu?
Bojan: Ja sam tu krajnje subjektivan. Meni je bilo predivno. Izuzetno dobra vibra. Hvala svima koji su bili tamo, a posebno onima koji su se podmetnuli da se to ostvari.
HBS: Dobar je osjećaj kad svojim radom i znanjem uveseliš nekog?
Bojan: Samo po sebi razumljivo. Gitaristima je gitara više od alata. To je neka vrsta fetiša. Nitko nije počeo svirati jer je mislio da će tako dobro zarađivati, već iz raznoraznih nematerijalnih razloga. Stoga im je nova gitara veliko veselje. Usrećiti drugoga je i velika osobna sreća.

 

Back To Top
Search